Neurofeedback nije čarobni štapić koji će najednom otkloniti sve probleme. Kod nekih situacija, kao što je autistični spektar, neurofeedback neće riješiti glavni problem. Ali može pomoći u poboljšanju općeg stanja djeteta.

U slučaju ADHD-a neurofeedback se pokazao kao najučinkovitija terapija te je u velikom broju slučajeva moguće značajno smanjiti simptome, a prema istraživanjima, efekti su vidljivi i nakon 10 godina.
Neurofeedbackom je moguće poboljšati pažnju, smanjiti hiperaktivnost, te impulzivne i agresivne reakcije. U Psiho Integrysu dobri rezultati postižu se primjenom neurofeedbacka I na specifične poremećaje učenja. Iako je nepoznat točan razlog razvoja specifičnih poteškoća učenja, i one imaju podlogu u načinu na koji mozak radi. Stoga postoje specifični moždani obrasci koji se povezuju s ovim poteškoćama i koje se mogu znatno poboljšati kroz treninge. Ako govorimo o poteškoćama koje su posljedica organskih oštećenja mozga, neurofeedbackom možemo poboljšati funcioniranje i sam rad mozga, ali ne i potpuno ukloniti te poteškoće. Kod većine takvih slučajeva, da bi se učinci neurofeedbacka održali, potrebno je s vremena na vrijeme ponavljati cikluse treninga.

Mr. Larisa Buševac, psiholog
Dr. energetske medicine Ahmed Srabović

Priča iz  iskustva jedne mlade žene koja je živjela u strahu, nesigurnosti misleći da je takva osoba

Često čujemo izjave u svom okruženju:

Takva sam ''plačljiva, osjetljiva....'' 

Takav sam iskren direktan...kažem sve u lice...nemam strpljenja....nisam dvoličan....pa kome se sviđa ko me ne sviđa...''

Teško je prihvatiti da se često radi o problemima na psihičkom nivou. Da su problemi sa izražavanjem emocija i nedostatkom znanja za njihovo korištenje i suočavanje s njima.

Veoma često osobe se susretnu sa strahovima koji počinju da ih ometaju u funkcionisanju. Izbjegavanjem okoline i ljudi. Pojavljuje se gubitak volje, raspoloženja, osjetljivost, a sve to osobe prisvoje kao svoje osobine ličnosti.

Sve ovo su stanja koja je moguće promjeniti kako bi Vam život bio funkcionalniji, bolji i ljepši.

Stanja anksioznosti, depresivnosti, panike....nesanice itd. Tretiraju se kroz psihološke tretmane i neurofeedback tretman.

Podjeliću jedno iskustvo s Vama!

U susretu sa mladom ženom koja se pojavljuje na prvom psihološkom razgovoru,  osjetila sam kako je preplavljena strahom. Tijelo joj je bilo ukočeno, šake stegnute, a glas kao da je jedva propuštala kroz usne. Na moje pitanje kako se trenutno osjeća? Oči su joj se napunile suzama, a vilica počela da drhti. Bilo mi je jasno da ima izliv nakupljenih emocija i jako oslabljen ili ne izgrađen mehanizam za suočavanje s njima. To je i potvrdila. Nije znala šta joj se dešava i zašto ima takve reakcije. Iz svog ne znanja odgovor je pronalazila u uvjerenjima ''takva si serodila, plačljiva, osjetljiva, povučena''. To su uvjerenja koja je usvojila kroz svoje odrastanje od roditeljskih figura i koja sad akao odrasla osoba koristi kao jedini poznati mehanizam u suočavanju sa životom. Rekla mi je da ne voli da plače i da se uvijek trudi da to drugi ne vide i da je dobra u tome, ali da je moj nježni glas potaknuo na zuze koje nije mogla zaustaviti kao inače. Već sam uočavala problem sa nedostatkom nježnosti, pažnje i podrške.

Polako smo krenule u dublji razgovor koji je nju bio opuštajući, a za mene istraživački. Bila je tako krhka da se moralo paziti na svaku riječ, ton, pokret, osmijeh...

Dogovorile smo se nakon prvog nivoa povezivanja i uspostavljanja povjerenja da pristupi neurofeedback tretmanu, da je spojim na kvantitativni EEG i pratim funkionalnost moždane aktivnosti kroz frekvencije moždanih valova i utičemo na opuštanje i mjenjanje naučenog obrasca funkcionisana u svakodnevnom životu kada se  pojavljuje anksioznost, izbjegavanje i opšte nezadovoljstvo.

Naš zajednički put do promjena tekao je kroz naizmjenične tretmane neurofeedbac i direktan rad psihološke podrške.

Nakon ukupno 16 tretmana klijentica se vratila svom životu i svakodnevnim aktivnostima. Prestala izbjegavati socijalne kontakte, vratila se na posao koji je bila napustila. Obnovila prijateljske i porodične veze. Generalno stanje psihičke stabilnosti je bilo zadovoljavajuće i kretalo se ka novim promjenama i učenju novih obrazaca ponašanja kako na emocionanom tako i na svim drugim nivoima.

Naučila je da odbacuje nepotrebna i štetna uvjerenja i koristi ona pozitivna, da prihvata emocije i da ima pravo da ih ispoljava, ali i da zna kako s njima da se nosi. 

Promjene su započele svoj proces koji će ona da vodi sa svojim novim kapacitetima koje je ojačala i obogatila sa novim obrascima trenirajući mozak i koristeći vlastitu podršku u realnom životu.

Ne postoje nesretne, sretne osobe. Ne postoje osobe koje su samo nježne ili grube. Postoje osobe sa svim tim, ali razlika je šta treba jačati, a šta smanjivati kako bi se postigla ravnoteža koja je temelj za zdrav i sretan život.

Mr. Larisa Buševac, psiholog

 Cilj neurofeedbacka je naučiti mozak da ostvari svoju optimalnu razinu funkcioniranja i da ostane na toj razini. 

• Neurofeedback je stoga i znanost i umijeće!

U svakodnevnom životu ne možemo direktno osjetiti funkcije svoga mozga niti ih ne možemo direktno staviti pod svoju voljnu kontrolu.

Kao primjer možemo navesti da se slažemo kako su neka stanja, kao što su poteškoće pažnje i koncentracije direktno odraz načina funkcioniranja našega mozga. Ove poteškoće su kod nas prisutne ili nisu prisutne ali ne očekujemo da su pod našim direktnim utjecajem.

U neurofeedbacku se koristimo “jezikom mozga” – EEG-om (elektroencefalografom) koji nam daje direktnu i vrlo jednostavnu metodu kako naučiti upravljati vlastitom moždanom aktivnošću.

Read more: Kako se uspostavlja povratna informacija putem Neurofeedback metode?

Ono što je dobro poznato da su tinejdžeri ''sve u jednom''. Pomalo odrasli, a nedovoljno zreli, mala djeca jez još imaju pravo da odrastaju i zapravo tinejdžeri u pronalasku svog mjesta i svog ''JA'' u svijetu.

Sasvim je prirodno da se Vaši tinejdžeri odvajaju od Vas i trebaju više vremena za sebe kako bi pronalazili odgovore unutar sebe. To ne znači da Vas manje vole, ali isto tako ne znači da se Vi trebate prestati truditi da budete tu i da gradite pozitivnu podržavajuću komunikaciju. Ali komunikaciju koja daje dovoljno prostora, uvažavanja, brige-dozirano, povjerenja u njihove sposobnosti i odluke, slobode i spremnosti da se na Vas oslone i u najtežim greškama.

Tinejdžerima je bitno dozirano polako davati informacije kroz neformalne razgovore: ''Da ste za njih tu i da nema straha od bilo kakvih pogrešnih koraka i odluka'' Ali to nikako ne znači govoriti na način:''NAMA MOŽEŠ SVE REĆI MI SMO TI NAJBOLJI PRIJATELJI, NIKO TI NE MOŽE MISLITI DOBRO KOLIKO MI RODITELJI, MI SMO TE RODILI I ZA TEBE ŽIVIMO!'' Ovo su za tinejdžere ''tkz fraze'' koje ne ulijevaju povjerenje, već izazivaju frustraciju.

Read more: SAVJETI ZA RODITELJE TINEJDŽERA

ŠTA PROŽIVLJAVAJU ŠKOLARCI  U IZOLACIJI I KAKVA JE KREATIVNA ADAPTACIJA NA NOVE IZAZOVE SA ONLINE NASTAVOM?

Vodeći se prethodnim tekstom u kojem je bilo riječi o težini situacije u kojoj smo se globalno svi zadesili, sada se osvrćemo sa pitanjem na naše školarce u kućnoj izolaciji!

Koliko su svjesni ozbiljnosti situacije, s obzirom da im je svjesnost u odnosu na manji uzrast ipak veća, ali ne dovoljno izgrađena da iznese teret realnosti s kojim se bore čak i odrasli. To je već dovoljno otežavajuća okolnost koja budi strah i nesigurnost.

Da li su neshvaćeni od strane odraslih? DA, u većini slučajeva! Najčešći stavovi odraslih su prema školarcima: ''Jedina briga ti je škola i to je sve o čemu treba da misliš''. Nemojte se zavaravati s tim i nemojte umanjivati dječiju brigu, strah, obaveze koje obavljaju, jer sve su to velike stvari za njih i nije za podcjenjivati, već uvažiti, razumjeti i razmjeniti dodatne informacije koje će im pomoći da prevaziđu svoje teškoće u svakodnevnom životu, a posebno u ovim teškim momentima izolacije.

Read more: ŠKOLARCI  U IZOLACIJI

Koji su njihovi problemi/strahovi?

Svi smo se susreli sa novom, nepoznatom teškom situacijom ''Pandemije'', koja zahtjeva adaptaciju, borbu, razumijevanje i podržavanje.

U toku su velike promjene i iznalaženje adaptivnih rješenja kako za lične prilagodbe tako i opšte društvene. Popularna je aktuelna psihološka podrška posebno usmjerena na anksioznost, depresivnost, krizne situacije koje iniciraju panične napade i sl.

OK! Teško je! Razumijem! Neizvjesno, takođe! Izaziva strah i paniku, da! Moglo je bolje, da?! A moglo je i gore i još uvijek može, da?!

SVE JE OVO NAŠA ISTINA! Istina odraslih! A šta je istina i realnost djece?

Da li možete pretpostaviti kako se te male ''glavice'' nose i bore u svemu i sa svim. Pored rizika i izrečenih mjera izolacije. Kakav je značaj psihološkog momenta, odnosno njihovog unutrašnjeg doživljaja realnosti koja je predstavljena kroz frustracije i brige odraslih. Kroz oluju informacija putem medija i puta mašta i sklonost adaptivnim kreacijama dječijeg uma u stanju straha, panike i neizvjesnosti.

Djeca su sklona potiskivanju emocija, zato nemojte da Vas zavaraju s osmjehom i nepažnjom. Te male uši  čuju 6x više nego što mi sami registrujemo. Njihove informacije su obogaćene kako pozitivnim epitetima, tako mogu biti i negativnim. Mogu da razviju strašne slike i scene i da jako pate, a što je najgore, neće Vam to reći, jer Vas ne žele dodatno brinuti ili gledati u ljuta/namrgođena ili uplašena lica.

Da li od djece treba sakriti zabrinutost? NE! Oni moraju biti u toku  istine i učiti  prepoznavati svaku emociju i ponašati se u skladu s njom, odmjereno i uz objašnjenje odraslih: ''Šta da rade s njom''!?

Read more: Šta znate o doživljaju djece u izolaciji?